Negde još uvek jedna devojčica pleše u najlepšoj haljini.

Tamo negde gde jadna reka teče, gde jedan grad živi, gde jedan dom postoji.

Žmuri i vrti se u krug dok njena haljina šušti u ritmu tih okreta.

O čemu misli, šta li sanja, koja je to muzika pokreće?!

Nebo se spustilo, sunce se smeje, a ona samo pleše.

Neka baba-roge vrebaju iz prikrajka, nju to ne zanima.

Ona je sretna, ona je kod kuće.

Ona nosi najlepšu haljinu, ona ima zvezde u kosi, ona trepavicama para oblake.

I ne boji se mraka, strpala ga je u džep kao obični kliker.

Ona pleše, tu u tom gradu, na ulici ispred jednog doma, pored jedne stare trešnje, u jednoj zemlji koja ponovo postoji.

Ponovo ima svojih devet godina i ne zna šta je to odrasti.

Ne poznaje rat, ne poznaje odlaske, ne zna šta su to velike odluke koje se nekako moraju doneti.

Ona ima svoju muziku i one čarobne crvene cipelice koje te uvek vrate kući.

I samo pleše, žmuri, smeška se, kod kuće je.

Pustite baba-roge, ne kvarite taj ples, idite daleko.

Znam, srce joj je na mestu samo dok muzika ne prestane, dok nosi svoju najlepšu haljinu, dok pleše tu ispred svog doma, dok postoji njena zemlja.

A jednom, kad stane...

Ma ko će o tome da razmišlja.

Samo tiho, tiho, gledajte tu čaroliju...Ona je Bosna...Jedina...