Gde su to nestale one slatke želje detinjstva, one male, one sasvim dovoljne...za osmeh?!

U kom su koraku ambbicije počele da budu želje?!

I samo još i samo više i samo dalje. Sutra ću se smejati, danas moram još.

A sutra je još jedno danas.

Zaključam srce, otresem sve snove sa trepavica i drsko zakorači u novi dan jedna druga ja.

I igram se, obaram slabije, kradem od jačih, blefiram, prećutim ili glasno viknem.

I dobijam i pobeđujem, ali kad ostanem sama gubim, dugo gubim.

Kad ostanem sama znam da mi osmeh ne crtaju svi uspesi tog dana, ni onog pre njega, ni onog posle.

Kad ostanem sama znam da mi srce neće ispuniti ni jedno još.

Umem ja da ratujem najbolje, umem ja da dobijem najviše, umem ja da se smejem najglasnije.

Ali ne umem da odrastem.

Još su mi mape bajke.

Još uvek pričam sa zvezdama.

I maštam, uvek maštam...

Ponekad cigani za stolom znaju da napipaju tu tanku žicu, to ludo srce.

Sasvim slučajno ili potpuno namerno, tek potrefe taj ton koji razoružava, koji mi nacrta oblake u očima.

I letim, visoko letim...a tu sam.

Zacvili violina, zveckaju čaše. Po neki ispušten uzdah, po neki važan pogled i da, srce je još na mestu. Taman tamo gde treba, taman koliko treba, taman za osmeh.

A želje?

Ma samo da su za stolom svi koje volim i da cigani sviraju dugo, dugo.

Nek sutra sačeka.

Samo da čujem još koju pesmu.

I živeli...danas.