Da mi je zaplivati Unom, onom mojom koju nisu uspele isprljati sve protekle godine i ljudi koji su crtali te godine. Da mi je prošetati čaršijom mog detinjstva, protrčati krug oko starih spomenika i zagrliti stare drugare okupljene između zgrada. Da mi je ponovo imati ona krila koja su me nosila visoko iznad oblaka, visoko iznad zla. Nedostaju mi te male godine, male radosti. Rasuli se klikeri iz mog džepa, rasula se deca mog detinjstva. Nosili nas vetrovi daleko, predaleko od naše čaršije, od Une. Svako je našao neki svoj jug; generacije devedesetih - generacije prerano poletelih.
Pitam se, da l` još uvek isti vetar uzburka vodu Une, da l` još uvek istim jezikom svira. Pitam se ko igra naše igre između zgrada i da li znaju tajne tih prostora. Pamte li nas naša tajna mesta. Jesu li se konačno vratile ptice iznad crkve.
Čuvam to sećanje - moje sklonište kad me dan prestigne, kad mi se šuti, kad me slome. Samo zatvorim oči i pustim film. Nebo mog detinjstva, a ispod njega ponovo počinju stare igre. Ipak, da mi je bar na tren osetiti miris komšijskog jorgovana, vratiti se u dana nepobedivih, vratiti se u te male godine i biti sretna. Da mi je ponovo nacrtati kuću mog detinjstva na istom mestu. Popeti se na staru trešnju u dvorištu i bezbrižno klatiti nogama kao nekad.
Da mi je osetiti samo delić nekog od tih dana, pa da popunim prazninu ovih.
Kako oprostiti devedesetim, kako prihvatiti?! Ko će mi vratiti moju Bosnu, ko je čuvati kada mene ne bude?!